Moje tijelo ne pripada meni

Prije dvije godine čitala sam u turističkom magazinu kako počinje adaptacija zatvorenog pansiona. "Home sweet home" budio je velika zanimanja investitora kroz razdoblje u kojem je bio zatvoren. No, međutim do tog dana prije dvije godine nitko se nije odvažio uzeti ga u svoje ruke. Ne znam je li pansion odisao nekom negativnom energijom pa ga nitko nije htio uzeti u svoje ruke ili je nešto drugo bilo posrijedi. Bivši vlasnici su nažalost jedan drugome donijeli nesreću. Bila je to stravična priča bez sretnog završetka za obojicu. Poslovni partneri i prijatelji, nikako nisu bili dobitna kombinacija.
Priče su kružile po gradu o njima. Bilo je tu nekoliko verzija. Jedni su pričali da su se poubijali zbog ženske osobe. Drugi su pričali da su bankrotirali i nisu se mogli nositi s time. Treća verzija je bila da su pokrali jedan drugoga i da je tu "pukla" njihova poslovna ljubav koja je dovela do stravičnog završetka.
Tko će znati što se zapravo dogodilo između njih. Istina je uvijek tu negdje između. Jedno je sigurno, mlađi partner upucao je starijeg partnera metkom u čelo. Nakon tog čina uputio se na svoj posjed na selo gdje si je oduzeo život vješanjem. Sama pomisao na vješala probudila je meni viziju slika koje sam mogla gledati u igranim američkim filmovima, gdje su osuđenici na smrt vrlo često birali način smrti vješanjem. Što se tiče smrti vješanjem, dosta sam o toj temi čitala. Zanimalo me zašto većinom osuđenici odabiru ovaj način smrti. Tek nakon nekoliko pročitanih članaka i studija o vješanju, još manje mi je bilo jasnije. Činilo se kao najgori izbor za otići sa ovoga mjesta.
Cilj je stisnuti dušnik i arterije u vratu kako bi se obustavio dotok krvi u mozak. Ako sve ide po planu, za 10 sekundi nastupa nesvjestica, no ako je omča pogrešno postavljena, sve će trajati dulje. Toliko dugo da je publika često gledala osuđenike kako “plešu” odnosno još se i po 15 minuta grče i otimaju dok se guše na vješalima.