Nazalosnost stvari

Sramili smo se svog pijanog pjevanja, svog prostačkog jezika, svojih povraćotina i sve češćih posjeta policajaca i ovršitelja. Sramili smo se, ali nismo činili ništa da se promijenimo.

Roman Nažalosnost stvari (De helaasheid der dingen, 2006.) jednog od najvažnijih suvremenih belgijskih autora Dimitrija Verhulsta (1972.) do danas je preveden na više od dvadeset jezika, te je autoru priuštio titulu „najvećeg talenta flamanske književnosti“. Prema romanu je 2009. snimljen iznimno uspješan istoimeni film, koji je bio belgijski kandidat za nagradu Oscar.
Riječ je o poluautobiografskom djelu, ispripovijedanom iz perspektive trinaestogodišnjaka (poslije odrasla čovjeka), od milja zvanog Dimitrić, koji odrasta u disfunkcionalnoj obitelji, živeći u kući svoje bake Marije s ocem alkoholičarom Pijem i trojicom stričeva, Mrgom, Letvom i Hermanom: a svima njima zajedničko je da su „upropastili svoje ljubavne veze i vratili su se mami“, Dimitrijevoj baki.
Sada pak sav svoj stečeni novac, što od poslova koje povremeno obavljaju što od socijalne pomoći, nemilosrdno troše opijajući se do besvijesti po lokalnim birtijama. Ništa neuobičajeno za družinu koja smatra da je doživjeti šezdesetu „vrhunac malograđanštine“. Samo je Dimitrijev otac imao stalan posao, na pošti, „ali i on je raznoraznim birtašima znao biti dužan čak po nekoliko mjesečnih plaća“.
Svojim iskrenim i neuvijenim stilom, prožetim surovim humorom i sarkazmom, ali i određenom dozom suosjećanja prema svojim likovima, autor nas s lakoćom uvodi u svijet bez srama i lijepih manira, u svijet otuđenja i socijalne deprivacije…