Neka bude kao da sam te volio

Muškarac koji ju je podučavao slikanju pisao je knjige. Nije joj smetalo što piše knjige, smetalo joj je što priča o knjigama. Svojim knjigama. I što previše priča. Odbijali su je muškarci koji kraj nje nisu znali šutjeti. Otac ju je odveo k tom slikaru i piscu jer je bio poznat i priznat, činilo mu se to dovoljnim jamstvom kako će glad njegove kćeri za bojama biti utažena. Ali muškarac koji ju je podučavao malo je pričao o bojama. Iva je svaki put sve neraspoloženija odlazila u njegov potkrovni atelje u starom dijelu grada. U stvari, odlazila je zbog stalka koji ju je čekao i s kojim je razgovarala kad bi njezin učitelj, pisac i slikar, konačno ušutio. Stalkom su tekle boje miješajući se kao što se slova miješaju u riječi, a onda iz tih malih pritoka nastaju rijeke rečenica. Najviše je voljela kobaltno plavu, a u jutrima bez sunca, crvena ju je izvlačila iz kreveta.

Don nije znao puno o bojama, ali je bio boja, ponekad jedna te ista nekoliko dana, ponekad svake večeri druga. Kad je Iva bila blizu, naran-častocrvena tekla mu je iz prstiju, a kad ga je napuštala vene su mu postajale plave i tintene, mogao je njihovom tamnom tekućinom ispisati roman. Ipak, nije pisao. Ruke je koristio za ulaženje u tuđa tijela, skalpelom je rezao meso ostavljajući iza sebe trag. – Igraš li se Boga, pitala ga je jednom Iva. – Misliš kako možeš bolje od njega? Nije se ljutio. Njezina su se pitanja odavno poznavala s njegovima. Čak su i odgovori bili isti. – Popravljam ljudske greške, a onda Bog iza mene popravlja moje, obično bi joj odgovorio.