Lađar

Lipnja 1941. pun je Mjesec nad selom uz Bug, rijeku koja svijet dijeli na pola. Na jednoj su njezinoj obali Nijemci, a na drugoj Rusi. Maks i Dora, Židovi iz grada, vjeruju da samo trebaju prijeći na Istok, i svijet će im se ponovo podastrijeti u svojoj dobroti i raskoši. Oblaci u nekom trenutku moraju zakloniti Mjesec i lađar Lubko, koji svakoga tko ima novac prevozi na drugu stranu, smilovat će im se. Skriveni u štaglju, tik uz lokve svinjske krvi i iznutrica, gledaju poljske partizane, dječake koji još uvijek vjeruju da je rat pustolovina i izvršavaju naredbe koje ne razumiju. I njihova nemilosrdnog zapovjednika, vodnika Sivog, koji ih sprema za borbu s “istinskim” neprijateljem. Svi čekaju... vrućina muti razum.
Putujući krajolikom svog djetinjstva, više od osamdeset godina nakon povijesno odlučujuće vojne ofenzive, pripovjedač Andrzeja Stasiuka imaginira svijet na rijeci koja se ne zove Stiks, ali koja ima svog lađara Harona. Ljudske priče u predvorju ratnog pakla u romanu Lađar pulsiraju životom – sirovim, prijetećim, začudnim i senzualnim – koji nam iznova otkriva da je književna istina iznad svake druge istine, a u ovom nam slučaju i poručuje: rat nikada ne završi za nekoga tko ga je vidio.