Omara

Trinaest priča u zbirci “Omara” drugačije su od svega što je Vladimir Jakopanec do sada pisao Tematski se izmjenjujući jedna za drugom između Australije i Hrvatske, u vremenskom kontekstu koji uglavnom pokriva 20. stoljeće, ali s naglaskom na sadašnjici, radnja naoko nepovezenih pripovijetki ima, međutim, svoj zajednički nazivnik u meteorološkoj, a zapravo, psihološkoj odrednici omare, sparine, zapare, teškog zraka s velikim pritiskom, prevlažne ili presuhe vrućine, koja u bitnom uvjetuje način ljudskoga ponašanja.
Sami naslovi pojedinih pripovijetki već unaprijed ukazuju na psihološko-medicinske aspekte socio-konteksta u koji autor smješta svoje junake, njihove pripovijesti i ispovijedi (“Hudoletnjak”, “Leonid”, “Omara”, “Infarkt”), ili svjedoče o socijalnom cinizmu (“Humano društvo”), o mitologemskom sudbinskom sarkazmu (“Gavran na lomači”, “Taksi za grbavca”, “Vjenčanje ludom ludom radovanje”), ili pak o tehničko-kulturnoj amblematici (“Corner pub”, “Zetor”), a jedine dvije priče s ratnom, odnosno, postratnom tematikom, također ukazuju na psiho-fizičke devijacije (“Osveta Žige Mojzeša”, “Virus”).
Teško se diše, kako sugerira naslov knjige, opći je dojam tijekom čitanja ove knjige: glavni pripovjedač, obično u prvom licu jednine, koji je u Hrvatskoj čas turist, čas socijalni radnik, čas inženjer, čas dijete ili umirovljenik, u Australiji se pretvara u vozača taksija, u obiteljskog čovjeka, u dokonog umjetnika ili jednostavno u nezainteresiranog promatrača, no taj pripovjedač redovito rezignirano svjedoči o nekom mutnom, šokovitom trenutku ili o (tragičnoj) egzistencijalističkoj zadešenosti individue unutar neprilagođenoga socijalnog okvira, bilo da je riječ o samoubojstvu, bilo o ratnom sukobu, bilo o migracijsko-emigracijskoj tematici, o Židovima ili o Hrvatima zarobljenima u pandžama totalitarizma i/ili multikulturalizma, bilo o seksualnim, bračnim i dobnim zadatostima.
“Omara” je izuetno djelo koje tijekom čitanja čitatelja ne ostavlja niti na trenutak ravnodušnim i mirnim, no to istodobno nimalo ne umanju užitak u čitanju. Dapače, “Omara” se doista čita suspregnuto, svaka priča u jednom dahu.