Dvorska kamarila

„Našao se pred debelim sivim zidom, naslonio se i pogledao gore. Kula! Ona ista kula koju je ona nazvala kletvom i koje se plašila. Osjećao se tako blizu Neri kao da sjedi s njom u kočiji i gleda neku daleku pritajenu strepnju u njezinim lijepim tamnim očima što su upravljene u vršak crne kule na koju se on sada naslanja kao na jedini ostatak razorene sreće. Sav se prepustio osjećajima i oslonio se o debele zidine zureći preda se u tamni perivoj.
Vruću glavu pritisne o ledeni zid i sklopi oči. Boli se talasaju u njemu divljom snagom. Prepustio se nijemu očaju.
Nešto probudi njegovu pozornost, nešto muklo, jednolično ulazi u njegov duh i polako budi osjetila. Otvorio je oči i slušao.
U uho prislonjeno na zid kao da ulazi jeka dalekih udaraca, vrlo dalekih i jednoličnih. Ponavljaju se u stalnom razmaku, kao kad bačvar negdje daleko ili duboko nabija tupim udarcima punu bačvu.
Prene se, podigne glavu i ogleda se oko sebe. Sluša, ali nigdje ništa. Čim se opet okrene k zidu čuju se udarci. Ponovo prisloni uho na zid, uvjeren da mu se to pričinja. Odmakne li glavu ne čuje ništa, kad se približi čuje jasno! To nije plod njegova uzbuđenja.
Pođe dalje, ogleda visoke i puste zidove i vrlo visoki prozorčić s debelim rešetkama. Promatra ga. Iza njega nema traga života. Čitav je dvor nijem i mračan. A ipak...“